Odlazak mladih nogometaša iz jednog kluba u drugi uobičajen je dio sporta, no posljednjih se godina sve češće otvara pitanje načina na koji se takvi transferi u mlađim kategorijama odvijaju.
U pojedinim sredinama roditelji i djeca suočavaju se s ponudama drugih klubova koje uključuju obećanja o većoj minutaži, nastupima na turnirima, boljim uvjetima ili većim mogućnostima za napredovanje. Pritom se, kako upozoravaju pojedini treneri i sportski djelatnici, ponekad događa i da se djecu pokušava uvjeriti kako u sadašnjem klubu ne dobivaju dovoljno prostora za razvoj ili da ih trener ne cijeni dovoljno.
Takav pristup otvara pitanje granice između legitimnog privlačenja igrača i neprimjerenog vrbovanja djece koja su još u procesu sportskog i osobnog razvoja.
U omladinskom nogometu rezultat i osvajanje trofeja ne bi trebali biti jedino mjerilo uspješnosti. Jednako je važno koliko klub ulaže u razvoj mladih igrača, koliko ih dugoročno ostaje u sportu te stvaraju li se uvjeti u kojima djeca nogomet igraju prvenstveno zbog sporta, druženja i vlastitog napretka.
Naravno, svako dijete i njegovi roditelji imaju pravo odlučiti u kojem će klubu nastaviti trenirati. Promjena sredine u pojedinim situacijama može biti opravdana i korisna za razvoj mladog igrača. Međutim, pritom je važan način na koji se takva odluka donosi i komunicira.
Posebno se postavlja pitanje treba li se djecu kontaktirati izravno, bez znanja njihovih roditelja ili matičnog kluba, te koliko su obećanja o minutaži, statusu u momčadi ili budućim prilikama realna i dugoročno održiva.
Prije odluke o promjeni kluba roditelji bi stoga trebali pokušati dobiti odgovore na nekoliko važnih pitanja: zbog čega klub želi upravo njihovo dijete, kakve uvjete razvoja nudi, kako radi s igračima koji su već godinama u njegovom sustavu te kakvu će ulogu dijete imati ako se konkurencija u momčadi promijeni.
S druge strane, i klubovi i treneri mogu se zapitati koliko svojih igrača uspijevaju razviti kroz vlastiti sustav, a koliko uspjeh grade dovođenjem već afirmiranih mladih nogometaša iz drugih sredina.
U središtu omladinskog sporta trebala bi biti djeca i njihov razvoj. Trofeji i rezultati važan su dio natjecanja, ali dugoročna vrijednost rada s mladima ogleda se i u tome koliko igrača napreduje, koliko ih ostaje u sportu i s koliko zadovoljstva nastavljaju trenirati.
Zato se pitanje odnosa među klubovima u omladinskom nogometu ne svodi samo na to smije li dijete prijeći u drugi klub. Ono se odnosi i na način na koji se takvi prijelazi ostvaruju te na odgovornost odraslih – trenera, klubova i roditelja – prema djeci koja bi prije svega trebala imati priliku učiti, razvijati se i uživati u nogometu.
foto:ilustracija
