Uz bogat uskrsni doručak, i možda povratak starim navikama nakon korizmenog odricanja, šaranje, bojenje ili farbanje jaja, kako god želite najradosniji je trenutak u mnogim obiteljima vezan uz uskrsnu tradiciju. Pisanica, pisanac ili pisanec kako se taj simbol Uskrsa naziva u bilogorskom kraju farba se i danas. Kakvi su običaji otkriva Tomislav Matić, viši kustos u bjelovarskom Gradskom muzeju.
-Bojale bi se raznim i ukrašavale raznim tehnikama. Pisanice ukrašavane voskom, zatim imamo pisanice ukrašavane oplitanje koncem ili zatim kukičanjem tj. heklanjem koncem, zatim tehnikom faksimiliranja tj. Preslika, zatim pisanica strugana britvom. Sve su to razne tehnike kojima us ljudi nekad od davnine pa i danas ukaršavali pisanice, pojašnjava Matić.
Bjelovarski kraj ima i tu posebnost da je na našem području, prema trenutnim saznanjima, pronađena jedna od najstarijih pisanica u Europi. Otkriće seže u 15. Stoljeće, a gudovačka ilovača čak šest stoljeća uspjela je sačuvati najstariji simbol Uskrsa, pisanicu. Od 147 pronađenih komadića na području bjelovarskog prigradskog naselja Gudovac, sastavljena je i sada se čuva u Gradskom muzeju Bjelovar. Zbog toga je najbolja prilika da u kraju u kojem je pronađena potražimo one koji s ponosom pronose to otkriće,a to je Udruga žena Gudovac čija nam predsjednica Vesna Belošević kaže:
-Sama pomisao da je ovdje nađena najstarija pisanica u Europi meni je dala jednu ideju da osnujuemo udrugu za očuvanje kulturne baštine našeg bilogorskog kraja. A, onda smatram da je vrijednost podignuta samim tim što smo je mi počele izrađivati i počele promicati i kad negdje dođemo, aha, Gudovac, pisanica iz Gudovca. Kad to čujemo nama je strašno drago jer uspijele smo u promicanju kulturne baštine, kaže Balošević.
Puno se pažne pridavalu i hrani za blagdanski stol. Sve što se pripremilo nekad se nosilo na posvetu kaže kustos Matić.
-Nekada se puno više hrane nosilo na posvetu,. Te košare bi bile teške 10 do 15 kila. Žene bi nosile košare na glavama. Unutra bi bilo sve što bi se jelo taj dan na stolu. Od šunke, kobasica, hrena, obavezno bi bilo i malo baruta tj.malo karabita, petrolej, vino, rakija, sve ono što bi u kućanstvu trebalo biti to se nosilo na blagoslov.
Tradicija jer nalagala da čitave obitelji idu na misu da se oblači i nova odjeća, pojašnjava pak Gordan Marta Matunci, čuvarica bilogorskih običaja.
-To je jako važno da se na Uskrs pokaže ne samo status obitelji, a ne da se kupuje kao danas kad god, nego da se o Uskrsu i Božiću za kramove kupovalo novo ruho i de gledalo čije cipelice škripe. To je bilo važno cipelice da su lijepe i da škripe i opanci također. A, onaj tko ima novu odjeću moralo ga se uštipnuti, da odjeća što dulje traje. Žene su na te dane oblačile najsvečanija ruha, koja su čuvna samo za te prigode, rekla nam je Gordana Marta Matunci, poznavateljica bilogorskih običaja. S obzirom da se kroz cijelu korizmu nije plesalo i veselilo, ljudi su nekad na Uskrs plesali uskrsna kola.
