Kada traženi iznosi za stanove u Zagrebu prelaze 350.000 eura za skromnih 60 četvornih metara, a Bjelovar bez problema probija granicu od 3.000 eura po “kvadratu”, postavlja se pitanje: živi li hrvatsko tržište nekretnina svoju najluđu iluziju ili smo stigli do točke potpunog sloma priuštivosti?
Prosječni građanin, pritisnut podstanarskim stanarinama ili željom za rješavanjem stambenog pitanja, prirodno traži alternativu. No, ulazak u ideju “gradit ću sam od nule” za mnoge brzo postaje hladan tuš i potpuna zabluda. Scenarij je gotovo u pravilu isti: cijene građevinskih zemljišta skočile su u nebo, na građevinske dozvole i projektante čeka se mjesecima, kvalitetne građevinske tvrtke bukirane su unaprijed pola godine, a cijene građevinskog materijala ne pokazuju nikakve znakove pada.
Da stvar bude gora, stambeni kredit više nije opcija spasa. Banke i država znatno su postrožile uvjete kreditiranja, pa od 1. listopada nastupa novi val viših kamatnih stopa koje dodatno smanjuju kupovnu moć građana.
Dok se običan kupac nalazi u škarama između nepriuštivih kvadratnih metara i skupih bankarskih ugovora, s druge strane obitava ogroman i do danas neukroćen paralelni sustav – rad na crno. Izvođači radova, keramičari, vodoinstalateri, električari i razni samozvani majstori uvidjeli su da na “fušu” nakon radnog vremena ili kroz sitne privatne popravke bez računa mogu zaraditi višestruko više nego u klasičnim uslužnim sektorima. Cijene usporava i diže nerazmjerna potražnja za majstorima, a gotovo svaki privatni zahvat prešutno se plaća gotovinom “na ruke”, bez poreza i garancije.
Gdje je nestala država?
U cijeloj ovoj priči najglasnija je – šutnja kontrolnih institucija. Dok se u javnosti povremeno plasiraju priče o stambenim strategijama i mjerama za mlade, na terenu nema sustavne kontrole niti jasnog plana.
Državni inspektorat i Porezna uprava godinama promatraju masovnu sivu ekonomiju u građevinarstvu i obrtničkim uslugama s blagim nehajem, umjesto da oštrim, ciljanim i učestalim terenskim nadzorima uvedu red. Riječ je o milijunima eura koji godišnje prođu neoporezovani, dok pošteni porezni obveznici i registrirani obrtnici snose teret sustava. Država izravno tolerira fuš, čime potiče nelojalnu konkurenciju i neizravno održava umjetno napumpane cijene radova.
S druge strane, stambena politika svedena je na kozmetiku. Mjere poput APN-a u prošlosti su učinile upravo suprotno od primarnog cilja – dodatno su podigle cijene kvadratnih metara i stvorile balon koji danas doživljava svoj vrhunac. Umjesto da aktivno intervenira kroz gradnju javnih stambenih fondova za dugoročni, priuštivi najam, aktivaciju praznih nekretnina te porezna rasterećenja za prvu nekretninu, država se ponaša kao pasivni promatrač i skupljač PDV-a na napuhane iznose.
Rješenje se sigurno ne nalazi u daljnjem pooštravanju uvjeta kreditiranja građana dok se istovremeno žmiri na sivi kapital koji ulazi u nekretnine i radove bez pokrića. Bez ozbiljnog inspekcijskog nadzora na terenu, represije prema radu na crno i cjelovite stambene strategije koja stanovanje tretira kao osnovnu ljudsku potrebu, a ne isključivo kao špekulativni kapital, hrvatsko će tržište nekretnina ostati rezervirano samo za odabrane – dok će svi ostali ostati zatočeni u balonu skupih obmana.
