“Jučer sam u Zagrebu pokopala svog voljenog supruga, poznatog novinara Roberta Valdeca. Imao je samo 62 godine. Nikad nisam upoznala osobu koja je tako strastveno voljela život. Bio je sama ljubav i nježnost. Od ubojice možeš pobjeći, ali liječniku vjeruješ—pred njim si bespomoćan. U studenom prošle godine Robert je primio poziv iz Kardiološke klinike Magdalena. Rekli su mu da je sretan: imali su slobodan termin za angiografski pregled 29. studenog. Već je imao kartu za Moskvu početkom prosinca i mučile su ga sumnje i strah. “Nikada se u životu nisam tako bojao,” rekao mi je. “Osjećam da će se dogoditi nešto strašno—nešto gore od smrti.”
Ali Magdalena se smatra najprestižnijom klinikom u Hrvatskoj, s besprijekornom reputacijom. “To je samo rutinska dijagnostika,” pomislila sam, iako sam i ja imala svoje sumnje. Još u kolovozu moja kći, kardiologinja, sazvala je liječnički konzilij u Moskvi. Ruski liječnici su vidjeli problem na ranijoj angiografiji, ali čvrsto su zaključili: svaka intervencija neizbježno bi donijela komplikacije. Inače, imao je šansu živjeti još mnogo godina.
Dana 29. studenog, u Magdaleni, Robert je ušao sam, pun snage i života. Izvršili su angiografiju i umetnuli stent koji je blokirao jednu od arterija njegovog srca, uzrokujući infarkt miokarda odmah tamo na operacijskom stolu. Robert je kriknuo od nepodnošljive boli.
“Osjećao sam se kao da mi se svi zubi istovremeno čupaju,” rekao mi je dva sata kasnije. Još je bio živ i nazvao me, plačući i smijući se s olakšanjem: “Ljubavi moja, dolazim ti u Moskvu. Samo se uz tebe osjećam sigurno.”
Ali njegovo stanje se pogoršavalo. Morali su mu ugraditi privremeni pejsmejker. U tri ujutro 2. prosinca, u intenzivnoj njezi, doživio je ventrikularnu fibrilaciju—situaciju u kojoj pravovremeni elektrošok može spasiti život. Radi se o minutama. Ali nisu ga spasili. Možda su jednostavno prespavali; ništa se ne može dokazati. Nije bilo svjedoka. Robert je upao u desetomjesečnu komu.
Tada je počela njegova Golgota—beskrajno putovanje kroz bolnice gdje ga nitko nije želio. Preživio je petnaest upala pluća, brojne infekcije i izgubio četrdeset kilograma. Njegovo tijelo je kopnilo; svaka dva sata borio se za dah dok mu se tekućina punila u plućima. Ostale su samo kosti, ogromne crne rane od ležanja i njegove velike voljene oči koje su gledale u svijet nama nepoznat. Kad sam mu pjevala pjesmice, osmjehivao se.
Proživjela sam deset mjeseci osobnog pakla i neprestane borbe s hrvatskom birokracijom, jureći između Rusije i Hrvatske. Čudno, rat me spasio. Ja sam ratna dopisnica. U tih deset mjeseci vidjela sam toliko smrti, krvi i patnje—toliko hrabrosti u ljudima koji su izgubili sve—da sam naučila boriti se bez obzira na sve.
Vidjela sam ženu kako vlastitim rukama iskopava kosti svog ubijenog oca, majke i devedesetogodišnje bake. Posjetila sam samostan koji živi na prvoj crti bojišnice dvije i pol godine, pokapajući monahe ubijene dronovima noću.
Sjećam se kako sam ležala pod paljbom dronova u Kurskoj oblasti pored osamnaestogodišnjeg dječaka čija je ruka bila otkinuta, i kako smo ga, krvavog, vozili do bolnice pod granatiranjem. I shvatila sam: ne smiješ se žaliti—moraš živjeti. Naučila sam osnove fizioterapije i svaki mjesec, posjećujući Roberta, radila s njegovim umirućim tijelom, trudeći se ne izgubiti hrabrost. Možda sam bila jedina koja je vjerovala da će se probuditi.
Krajem kolovoza napustila sam Hrvatsku za Moskvu da budem sa svojom trudnom kćeri, opterećena teškim osjećajem da Robert odlazi. Dana 12. rujna rečeno mi je da je Robert umro, a dvadeset minuta kasnije moja kći je ušla u trudove. Nije bilo vremena za plač. Sljedećih dvanaest sati provela sam u bolnici, slušajući srceparajuće krikove svoje kćeri. A u tri ujutro začuo se tužni plač sitnog novog života. Nazvali su ga Robert.
Ovih deset mjeseci naučilo me neprocjenjivu lekciju: kad dođe nesreća, svi tvoji bogati, moćni, slavni prijatelji okrenu se—baš kao što su se okrenuli od slavnog novinara Roberta Valdeca. Pomoć dolazi od susjeda, običnih ljudi koji zarađuju svoj kruh znojem svoga čela. Oni me nisu napustili.
Duboko sam zahvalna medicinskim sestrama u njegovom posljednjem utočištu—rehabilitacijskom centru Pustodol—dobrim, toplim ženama.
Robertova velika profesionalna tragedija bila je što njegova briljantnost nije bila prepoznata. Više od četvrt stoljeća putovao je sa mnom u bezbroj zemalja, ratova i “vrućih točaka”. Bio je sa mnom u Donbasu, Siriji, Iraku. Zajedno smo svjedočili mnogim ratovima i revolucijama. Ipak, deset godina nitko u Hrvatskoj nije htio objaviti njegove članke. Tamo su traženi samo “politički korektni” novinari.
Boli me i ljuti što me nitko iz Klinike Magdalena nikada nije nazvao ili se ispričao. Znam da liječnici nisu bogovi, ali postoje jednostavni pojmovi savjesti, odgovornosti i profesionalnosti—znati kada je nečija smrt tvoja krivnja, tvoja pogreška.
Robertove posljednje riječi upućene meni iz intenzivne njege bile su: “Laku noć, ljubavi moja. Ne brini. Volim te. Sve će biti u redu.”
foto: Daria Aslamova
