Od sportskih dvorana do planinskih vrhova, od rukometnih parketa do utrka koje traju danima – životna priča Marija Vuglača danas inspirira mnoge. Nekada jedan od najvećih rukometnih talenata svoga kraja, danas čovjek koji pomiče granice ljudske izdržljivosti, Mario je dokaz da se i nakon najtežih životnih padova može pronaći novi put. Ponekad čak i snažniji od onog prvog.
U Bjelovaru ga gotovo svi poznaju. Sport je oduvijek bio njegov život. Odrastao je uz rukomet, sport kojim se bavio i njegov otac, pa je, kako sam kaže, taj put bio gotovo prirodan. Već kao dječak pokazivao je velik talent i perspektivu. Mnogi su vjerovali da je pred njim velika karijera.
I bila je.
Ali nije bila lagana.
Ozljede su ga pratile gotovo od samog početka. Dok su njegovi vršnjaci bezbrižno gradili sportski put, Mario je vrlo rano naučio što znači operacija, oporavak i povratak ispočetka. Prvu ozbiljnu ozljedu doživio je već s 14 godina, a kasnije su se problemi nizali gotovo redovito. Ipak, nikada nije tražio sažaljenje. Ozljede su, kaže, jednostavno postale dio njegova puta.
-Za mene su ozljede bile nešto neizbježno. Dio sporta, dio života- iskreno govori Mario.
Mnogi bi nakon tolikih prepreka odustali. No upravo tamo gdje je jedna sportska priča stala, počela je druga. Još nevjerojatnija.
Prije samo dvije godine Mario gotovo da nije ni trčao. Kao rukometaš nikada nije bio ljubitelj dugih dionica. Deset kilometara činilo mu se puno. Danas iza sebe ima utrke koje ne uspijevaju završiti ni brojni profesionalni sportaši.
Polojska ultra od 100 kilometara. Supermaraton Zagreb – Čazma. Life on Mars Trail. A onda i ono što zvuči gotovo nestvarno – ultra trail utrka od 163 kilometra u Sloveniji, koju je završio za nešto više od 25 sati.
Bez spavanja. Bez odustajanja.
A sve je počelo u jednom teškom životnom razdoblju.
-Dogodile su mi se neke stvari s kojima sam se teško nosio i jednostavno sam krenuo trčati. Svaki put nakon trčanja osjećao sam se bolje- objašnjava.
Za njega trčanje nikada nije bilo samo sport. Postalo je terapija. Mir. Način da pobijedi vlastite misli.
Svake večeri prije spavanja trčao bi desetak kilometara oko Bjelovara. Sam. U tišini. Bez velikih planova. A onda je jednog dana pročitao knjigu ultramaratonca i prvi put saznao da postoje ljudi koji trče 100 kilometara, 100 milja i više.
-To mi je tada zvučalo kao scena iz znanstvene fantastike- govori kroz smijeh.
Danas je upravo on jedan od tih ljudi.
Iako ultramaratoni djeluju gotovo nadljudski, Mario kaže da ključ nije samo u fizičkoj spremi. Najvažnija je glava.
-Bol je neizbježna, ali patnja je stvar izbora- rečenica je to koju danas živi.
Tijekom utrka prolazi kroz planine, šume, noć, umor, bolove i mentalne krize. No upravo tamo, kada tijelo više ne može, čovjek upozna sebe na potpuno drugačiji način.
-Ultra je puno više od trčanja. Tamo shvatiš koliko je ljudski duh zapravo jak- govori Mario.
I dok mnogi vikendom odmaraju, Mario gotovo svakodnevno trenira. Tjedno pretrči između 100 i 150 kilometara. Uz sve to vodi i vlastiti posao, a slobodno vrijeme koristi za još jednu veliku ljubav – otkrivanje Bilogore i njezinih skrivenih staza.
Kao član Atletskog kluba Bjelovar pronašao je novu sportsku obitelj, ali i dodatnu motivaciju. Kaže kako danas poznaje Bilogoru bolje nego ikad prije i svakodnevno otkriva njezine ljepote.
No iza svih medalja, rezultata i kilometara stoji jedna vrlo jednostavna priča – priča o čovjeku koji nije odustao od sebe.
Njegovi prijatelji i obitelj danas ga podržavaju u svakom novom izazovu, iako su, priznaje, na početku mislili da je lud kada je rekao da ide trčati 100 kilometara.
Danas više nitko ne sumnja.
Jer Mario Vuglač nije samo ultramaratonac. On je simbol upornosti.
A čini se da je ovo tek početak.
U planu su nove utrke, nova državna prvenstva i možda jednog dana čak višednevne utrke od 200 milja u Americi. Granice, kaže, još nije pronašao.
I možda je upravo u tome ljepota njegove priče.
Jer neke se najveće utrke zaista ne trče nogama.
Nego srcem.
