Na koalicijskom sastanku vladajućih partnera tema otpada izazvala je poprilične napetosti. Kako su objavili Novi list i drugi mediji, ministrica zaštite okoliša Marija Vučković otvorila je pitanje viška miješanog komunalnog otpada iz Varaždina i Samobora te mogućnosti da ga, među ostalim, preuzmu gradovi koji imaju uređene kapacitete.
Među njima se našao i Bjelovar, odnosno odlagalište Doline.
Bjelovarski gradonačelnik i predsjednik HSLS-a Dario Hrebak tome se usprotivio, argumentirajući da nije logično da grad koji je godinama ulagao u vlastiti sustav gospodarenja otpadom sada preuzima posljedice činjenice da druge sredine svoje probleme nisu riješile na vrijeme. U raspravu se, prema pisanju medija, uključio i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, koji je stao uz Hrebaka.
No, iza cijele političke priče postoji i jedna druga, za Bjelovar puno važnija činjenica.
Doline nisu postale potencijalno rješenje za tuđi otpad preko noći.
Od običnog odlagališta do kompleksnog sustava
Bjelovar je posljednjih godina sustavno ulagao u gospodarenje otpadom. Na Dolinama je izgrađeno reciklažno dvorište, a potom i sortirnica te kompostana. Grad je pritom koristio europska i nacionalna sredstva, a značajan dio ulaganja usmjeren je upravo na stvaranje sustava u kojem se otpad ne promatra samo kao ono što treba odložiti, već kao sirovina koju treba razdvojiti, obraditi i ponovno iskoristiti.
Sortirnica je jedan od ključnih dijelova tog sustava. U njoj se odvojeno prikupljeni otpad razvrstava prema vrstama i kvaliteti, odnosno odvaja ono što se može ponovno iskoristiti i plasirati kao sirovina. Na taj se način smanjuje količina otpada koji završava na odlagalištu.
Tu je i kompostana, namijenjena obradi odvojeno prikupljenog biootpada. Umjesto da organski otpad završi pomiješan s ostalim komunalnim otpadom, on se može zasebno prikupiti i obraditi.
Bjelovar je pritom razvio sustav koji ne obuhvaća samo područje grada. Infrastruktura na Dolinama koristi se i za potrebe okolnih sredina, pa se kroz sortiranje i obradu otpada pokušava postići što veći stupanj iskorištavanja otpada prije nego što on uopće dođe do konačnog odlaganja.
I upravo je to važno za razumijevanje današnje situacije.
Bjelovar nije samo grad koji ima odlagalište. U Doline je godinama ulagano kako bi se što veći dio otpada razdvojio, sortirao, reciklirao ili kompostirao, a što manji dio završio na odlaganju.
Zašto onda Bjelovar ne želi primati miješani otpad drugih gradova?
Tu dolazimo do ključnog argumenta bjelovarske strane.
Ako se u Doline počne dovoziti dodatni miješani komunalni otpad iz drugih sredina, pitanje nije samo ima li trenutno fizički prostora. Pitanje je i što će se s tim otpadom dugoročno događati.
Naime, miješani komunalni otpad nije isto što i odvojeno prikupljeni otpad koji se može sortirati i ponovno iskoristiti. Kada govorimo o velikim količinama miješanog otpada, riječ je prvenstveno o otpadu koji na kraju treba zbrinuti i odložiti.
Upravo je zato Bjelovaru važno sačuvati kapacitete Dolina za vlastite potrebe i za sustav koji je godinama gradio.
Slična se mogućnost, podsjetimo, pojavila i ranije. Kada se prije nekoliko godina govorilo o mogućnosti prihvata varaždinskog otpada u Bjelovaru, iz grada su također poručivali da Doline imaju svoj vijek trajanja i da prvenstveno trebaju služiti potrebama Bjelovara i okolnih općina.
Istodobno, Bjelovar nije zatvoren za suradnju s drugim sredinama. Upravo suprotno – kada je riječ o reciklabilnom otpadu koji se može obraditi u postojećoj infrastrukturi, prostor za suradnju postoji. Problem nastaje kada se od Bjelovara očekuje da preuzme velike količine miješanog komunalnog otpada koji bi na kraju zauzimao prostor na odlagalištu.
Bjelovar je napravio ono što se godinama tražilo od gradova
Aktualna rasprava zato je zanimljiva i izvan dnevne politike.
Godinama se od hrvatskih gradova tražilo da uvedu odvojeno prikupljanje otpada, izgrade potrebnu infrastrukturu, smanje količine miješanog komunalnog otpada i povećaju udio recikliranja.
Bjelovar je u taj sustav krenuo ulagati.
Izgrađena su reciklažna dvorišta, sortirnica i kompostana, razvijan je sustav odvojenog prikupljanja, a cilj je bio smanjiti količinu otpada koji završava na Dolinama.
Danas, nekoliko godina kasnije, upravo se zbog te infrastrukture Doline spominju kao jedna od mogućih lokacija za rješavanje problema drugih gradova.
I tu nastaje svojevrsni paradoks.
Bjelovar je ulagao kako bi smanjio količinu otpada koji odlaže, a sada se od njega traži da, zbog nedostatka kapaciteta u drugim sredinama, dio njihovog otpada primi.
Je li to solidarnost među gradovima ili svojevrsna nagrada onima koji su svoj posao odradili? Oko toga se očito ne slažu svi.
Odluka još nije donesena
Važno je pritom naglasiti da, prema dosad objavljenim informacijama, konačna odluka da će varaždinski otpad završavati na Dolinama nije donesena.
Ministrica Vučković govorila je o potrebi rješavanja problema viška otpada u Varaždinu i Samoboru, a kao moguće rješenje spominju se gradovi koji imaju određene kapacitete. Ideja je, prema dosadašnjim informacijama, da se teret ne prebaci isključivo na jednu lokalnu sredinu.
Zato će se rasprava o Dolinama očito nastaviti.
A ona više nije samo pitanje toga hoće li nekoliko kamiona iz Varaždina stići u Bjelovar.
To je pitanje modela prema kojem će se Hrvatska nositi s otpadom gradova koji danas nemaju dovoljno vlastitih kapaciteta. Istodobno se postavlja i pitanje treba li najveći dio tereta preuzeti nekoliko lokalnih sredina koje su na vrijeme investirale u infrastrukturu.
Za Bjelovar je to ujedno i svojevrstan test dosadašnje politike gospodarenja otpadom.
Jer ako su Doline danas među mjestima koje država vidi kao mogući odgovor na problem drugih gradova, onda je jasno da se višegodišnja ulaganja u sustav sada vide i izvan granica Bjelovara.
Ostaje samo pitanje hoće li se taj uspjeh pretvoriti u dodatnu obvezu Bjelovara ili će se pronaći model u kojem će odgovornost za otpad biti podijeljena među onima koji imaju kapacitete, ali i među onima koji ih tek trebaju izgraditi.
Jedno je pritom sigurno – priča o Dolinama više nije samo bjelovarska komunalna tema. Ona je postala dio puno šireg pitanja o tome kako će Hrvatska u budućnosti zbrinjavati otpad i tko će na kraju platiti cijenu činjenice da neki sustavi nisu izgrađeni na vrijeme.
